Put u Karlovac

(Jedan od sretnijih dana u mom životu)

 Tjednima sam isčekivao taj dan. Razmišljao, sanjao, maštao. I napokon je stigao. Dobro društvo (mama, brat, prijateljica i učiteljice), smijeh i zabava pratilo me po putu.

 Na ulasku u Gorski kotar dočekala nas je jesen. Niska temperatura, suho lišće - tipično. Prva stanica – Fužine. Moj dragi tata dočekao nas je na jezeru Bajer i svi smo se ukrcali na brodić. Fine, mirisne štrudle od borovnica, posložene na pladnju privukle su moju pažnju. Ploveći jezerom ugledali smo bijelog labuda, a gusto zelenilo koje se nadvilo nad jezerom podsjećalo me na filmove o Amazoni. Tata je mog mlađeg brata strašio pričom o jezerskom čudovištu Drekavcu. Mene i moje društvo ta je priča samo nasmijala. Puni dojmova krećemo k našem cilju – Karlovac.

 Ulaskom u kazalište koji se zove Zorin dom, osjećao sam se ponosno. Moja slikovnica među hrpom drugih izborila se za nagradu. I to po drugi put! Ponosan sam bio i na svoju prijateljicu Emu. Njena je slikovnica na vrhu postolja. Slikanje, slikanje,... To me baš ne oduševljava!

 Program je bio nezaboravan. Voditelj je bio odličan, a predstava „Bajka zbrčkalica“ nasmijala me do suza. Publika se tresla od smijeha.

Poslije svečane dodjele nagrada, izgladnjeli, otišli smo na pizzu. Jeo sam i bolje pizze, ali dojam je popravila rukometna utakmica na TV-u.

 Vrijeme je za pokret! Ali, primamio nas je miris pečenih, pucketavih kestena. Prljavih prstiju prošetali smo kroz prekrasno uređen park i umorni krenuli kući. Moj brat je zaspao čim je auto krenuo, a Ema i ja smo, puni dojmova, pričali i pričali...

 Ovaj dan bio je fantastičan. Šteta što takvih dana u godini nema više.

 Tonko Pavičević, V.a