Pet za Pet: Arnela Bahović

Knjige nas ponekad zabave, ponekad nas vrate u djetinjstvo, a ponekad nam pomognu bolje razumjeti sebe i svijet oko nas. O knjigama koje su joj se posebno urezale u pamćenje razgovarali smo s učiteljicom razredne nastave Arnelom Bahović, koja je s nama podijelila svoje književne favorite – od Branke do Winnieja Pooha i neobične gospođice Peregrine. Njezin izbor otkriva koliko različite priče mogu biti bliske: povezuju se s njezinim pozivom, djetinjstvom, prijateljstvom, tolerancijom, ali i pitanjima o tome kako prihvaćamo druge i kako učimo gledati svijet otvorenih očiju.

Pet za pet Arnele Bahović

Branka mi je najdraža knjiga i imam ovo jako staro izdanje koje čuvam. Napisao ju je August Šenoa. Branka je priča o jednoj učiteljici koja je živjela sa svojom bakom. Kada je završila učiteljsku školu, nije mogla naći posao. Svi su smatrali da bi se ona trebala udati, da je to najbitnije, a ona je htjela raditi i na kraju je našla posao u malom mjestu. Nisu je tamo svi dobro prihvatili jer je htjela imati drugačiji odnos s djecom. No neki su je podržavali pa je to zapravo borba između onoga što bi učiteljica htjela raditi i onoga što je od nje očekivalo društvo. Na kraju je u tom mjestu našla ljubav i udala se za jednog gospodina. Priča mi se sviđa zato što je povezana s mojom strukom. Razumijem da je u to vrijeme za ženu bilo teško školovati se, a posebice ostvariti ono što želi raditi. Nije lako školovati se u svim životnim uvjetima, a ona se borila i uspjela je biti ono što želi, iako je drugi nisu prihvaćali.

Sljedeća draga knjiga, iako mi je teško poslagati ih redom, jest Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu (Ransom Riggs). Svakako vam preporučam da je pročitate. Ovaj neobičan roman sam čitala u autobusu na putu za posao. Jako mi se svidio, iako je dječji roman. Glavni likovi su djeca koja su bila neobična u odnosu na druge. Gospođica Peregrine imala je dom za takvu djecu kako bi im omogućila okolinu koja ih prihvaća jer nisu bila prihvaćena. Oni se zajedno druže i bore protiv zla te uspiju pobijediti zlo. Veoma su mi zanimljive fotografije u knjizi; ponekad su i zastrašujuće. Autor je u roman uvrstio te čudnovate fotografije koje ga odlično upotpunjuju. U neku ruku, knjiga je teška jer govori o tome da se djeca trebaju uklopiti u društvo takva kakva jesu, a s druge strane jako je zanimljiva jer je napisana nekako tajanstveno.

Jako smiješna knjiga koju volim je Kod kuće je najgore. To su kratke obiteljske priče s različitim naslovima, poput Šuti i plivaj, Suđe zvoni, Telekomplikacije ili Poraz za zelenim stolom. Autor Ephraim Kishon piše o obiteljskim situacijama, primjerice kako se njegova žena dugo spremala za izlazak pa su na kraju zakasnili, kako im je mašina „odšetala“ ili kako se prije učilo plivati bacanjem djeteta u more s uputom: „Plivaj, nauči sam!“ To su stvarne situacije koje su meni poznate – tako sam ja odrastala. Smijem se i osjećam nostalgiju kad je čitam jer me podsjeća na moje djetinjstvo, kao da je netko pričao o mom životu. Odlično je napisao; ja to ne bih mogla tako napisati. Osjećaj je kao da čitaš svoje priče i smiješ se sam sebi. Svakako je to drugačija knjiga koja me uvijek razveseli.

Važna mi je i knjiga Prividi Richarda Bacha. Govori o tome da možemo puno toga postići, samo moramo to željeti i ne smijemo se ograničavati. Ako vjerujemo u sebe i znamo da možemo i želimo to, onda ćemo uspjeti.

Jedna od dražih dječjih knjiga, koju sam i s vama čitala pa mi je možda i zato bila jako draga, jest Medo Winie zvani Pooh (A.A.Milne). To su kratke priče o medvjediću Winiju Poohu koje su jako humoristične. Mogu se i zasebno čitati kao dogodovštine koje je on doživio. Medvjedić je dosta smotan i nalazi se u različitim zgodnim i nezgodnim situacijama koje rješava, najviše uz svoje prijatelje koji su mu jako dobri. Mislim da je to jedna od boljih knjiga za djecu jer na jednostavan i humorističan način govori o prijateljstvu.

Posljednja knjiga, a koja mi je možda trebala biti među prvima jest roman Ubiti pticu rugalicu autorice Harper Lee. Knjiga je jako poznata i dobila je brojne nagrade. Povezujem je s djetinjstvom: prekrasna priča o odrastanju jedne djevojke, o njezinu odgoju, o tome kako je njezin otac promišljao kako da je odgaja za budućnost, o prijateljstvu i mudrosti koju prenosi.

U tim razgovorima pronašla sam puno odgovora na pitanja zašto bi nešto trebalo napraviti i na koji način. Naučila sam o toleranciji i razumijevanju drugačijeg razmišljanja i drugačijeg načina života, a ponajviše o odnosu obitelji i na koji način treba razgovarati sa svojom djecom i kako ih treba učiti da razmišljaju otvoreno, da otvoreno gledaju svijet i prihvaćaju druge.