Povodom Svjetskog dana učitelja razgovarali smo s učiteljicom Snježanom Kovačević koja je svoj učiteljski put započela davne 1984. godine i provela ga u našoj školi. Nakon čak 42 godine rada s djecom, ove će godine zakoračiti u novo životno poglavlje – mirovinu.
O njezinu radu najbolje govore generacije učenika koje i danas susreće na ulicama Lovrana, a koji je pozdravljaju riječima „učiteljice”. U njezinu smo razredu nekoć sjedili i mi te nas veseli da smo dobili priliku sjesti i u ulogu novinara te zapitati je o njezinom učiteljskom zvanju. S učiteljicom Snježanom razgovarali smo o njezinu djetinjstvu, prvim učiteljskim danima, generacijama učenika, najdražim školskim uspomenama, izazovima učiteljskog posla, ali i o onome što bi svojim učenicima željela poručiti prije nego što zakorači u mirovinu.
Što ste voljeli kao mala?
Kao mala, kao svako dijete, najviše sam voljela igrati se sa svojim susjedima. Imala sam tu sreću da sam imala dvije susjede koje su bile moje godište pa smo se samo igrale školice, gumi-gumi. A igrale smo se škole, prave, i uvijek smo se svađale koja će biti učiteljica. Do danas smo ostale dobre.
Kada ste postali učiteljica?
Prvo radno mjesto mi je bilo u jednoj maloj područnoj školi u Slavoniji 1984. godine. Zatim sam došla u Mošćeničku Dragu, a potom iz Drage u Lovran. Tu sam ostala do danas, ukupno 42 godine.
Što Vas je potaknulo da se bavite ovim poslom?
Vjerojatno to druženje s prijateljicama, ta igra škole. I moj tata je isto bio prosvjetni radnik, učitelj pa sam gledala njega kako ispravlja ispite, radi i svidjelo mi se to.
Sjećate li se prve generacije svojih učenika?
Sjećam se. Uvijek se sjećam svojih učenika, ali se prisjetim događaja. Kada susretnem nekog učenika, a svi izrastu, ne mogu odmah odrediti ime ili generaciju, no kad mi kaže ime, sjetim se nekog događaja vezanog za tog đaka ili njegove prijatelje.
Jesu li se generacije jako promijenile?
Svi govore da su se generacije promijenile, da su se promijenili roditelji. Svakako su se promijenili jer im je više toga dostupno, bombardiraju ih s puno strana, ali djeca su uvijek djeca.
Koji je, po Vama, najteži razred?
Najizazovniji je prvi razred. Kad dođu mali školarci pa poput Fides pobjegnu iz škole. (smijeh) Ili kad je Ivanić došao u razred i odmah rekao kako će on nas štititi. Prvi razred je najizazovniji, a četvrti je težak jer se rastaješ od generacije.
Koje je gradivo najteže?
Za djecu je ipak matematika najveći bauk…
Što Vam je najljepše u ovom poslu?
Rad s djecom, njihov uspjeh i kad shvatim da sam im ipak nešto dala. I najvažnije je to što nikad, ni u jednoj generaciji, nisam došla u sukob ni s roditeljima ni s djecom. Veselje je da se i danas, kad se sretnemo, pozdravimo i nitko ne okreće glavu. Tada vjerujem da sam djeci nešto pružila…
Je li Vam neki poseban događaj ostao u sjećanju?
Uvijek ima puno događaja. Najsmješnije je kad se piše ispit i djeca ne nauče dobro pa ispadne svašta. Na primjer, u prvom razredu kad je rečenica „Mama mijesi tijesto”, a dijete napiše „Mama mijesi tatu”.
Sjećam se jednog Nikole, Nikolica sam ga zvala, koji nikako nije mogao zapamtiti svojtu: stric, ujna, ujak, teta. Zato sam mu napravila umnu mapu, obiteljsko stablo i označila mamu, tatu pa tatinog brata, maminu sestru te ostavila kvadratić da si upiše termine. No, umjesto naziva rodbinskih odnosa, on je uz tatina brata napisao: „Pio za Božić”, a uz maminu sestru: „Donosi najbolje poklone za rođendan.” Svakakvih doživljaja ima, uglavnom smiješnih.
Što Vam je najveći izazov u radu s djecom?
Svaki dan je neki izazov, a glavni je da sve dobro prođe, da nitko nešto ružno ne napravi, da odu kući s osmijehom, da nešto nauče – da budu uspješni.
Najveći izazov je naučiti djecu da je svatko u nečemu dobar.
Koji su Vam omiljeni predmeti?
Meni su hrvatski i likovni koje rado povezujem.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme najviše volim čitati. Nekad sam i pisala, no sad imam manje vremena. Imam troje unučadi i to znanje prenosim najstarijem unučiću. Meni je to simpatično, sve kroz igru. Uz unučad, vrijeme rado provodim uz dobre filmove i u druženju s prijateljima.
Koja je Vaša najvažnija poruka učenicima?
Najvažnija mi je poruka da ostanete djeca što duže. Ne žurite odrasti, budite djeca što duže. I uvijek nastojte u školu i svugdje ulazite s osmijehom. Bit će vam lakše.
Za Glas škole Fides Elettra Orczykowski i Ivan Brdarić.
