Marunada je ove godine u Lovran dovela i jednog našeg bivšeg učenika – Davida Vlajčića, danas ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva te potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske. Iskoristio je priliku da ponovno prošeta školskim hodnicima, zaviri u svoj stari školski dnevnik i prisjeti se vremena kada su mu najveće brige bile školske zadaće i ocjene. Mi smo ga dočekali s pregršt pitanja! Razgovarali smo o njegovu djetinjstvu u Lovranu, školskim zgodama i nezgodama, ali i o tome kako izgleda život jednog ministra. Otkrio nam je ponešto o sebi, a priznao i da pred našim novinarima ima veću tremu nego pred kamerama i kolegama u Vladi.
Dobro došli ponovno u našu školu. Kakav je osjećaj vratiti se u školske klupe u kojima ste i sami nekad sjedili?
Nemam ovakvu tremu ni kad sam u Saboru, ni na Vladi, ni pred kamerama, kao sad pred vama. Ali posebno mi je drago, ne mogu vam objasniti.
Ne znam znaju li Lovranci da imaju mene u Vladi. Kontaktirao sam vašeg načelnika i sve svoje prijatelje iz razreda, njih dvadesetak. Večeras ćemo se zajedno družiti. Uzbuđen sam!
Puno je tu bilo Vukovaraca. Kad nam je bilo najteže, Lovran nam je pružio prijateljsku ruku, privremeni dom, ali zapravo i pravi dom. I onda nekako osjećaš potrebu to vratiti. A kad je bolja prigoda za dolazak nego Marunada, kad su svi ljudi tu?
Čega se najradije sjećate iz vremena kada ste bili učenik naše škole?
Mi smo bili drukčija djeca nego što ste vi danas. Išao sam u ovu školu od prvog do četvrtog razreda, od sedme do desete godine. Sami smo se igrali vani, bez mobitela da se javimo mami i tati. Ne znam bih li ja svoju djecu tako pustio. No nismo bili zapostavljeni, jednostavno je bilo drukčije vrijeme. I danas se sjećam svakog parka. Sjećam se da smo se išli kupati već u petom mjesecu pa sve do desetog.
Želim svima vama da što više idete van, padnete, zaplačete, isprljate se… Mobiteli nam nisu donijeli dobro.
Priroda koju ovdje imate, sve te ljepote i jedan predivan gradić – uživajte u tome!
Kakav ste bili učenik? Jeste li bili mirni i poslušni ili ste ponekad upadali u nevolje?
Smijem li biti iskren? Pred vama novinarima moram biti! Bio sam super, volio sam stalno učiti! Malo sam bio nemiran.
Neke poruke koje vam kažu učitelji zapamtite za cijeli život. Tako sam ja od svog učitelja Grge naučio da sam „svakom loncu poklopac“. Što god se događalo u razredu, ja sam se javljao, komentirao. Mi smo za kaznu stajali kod ormara, uz zadnji zid. Bilo nas je nekoliko redovitih koji smo tamo stajali. Ali bio sam i malo štreber jer su mi ocjene i znanje uvijek bili važni. A onda bih glumio frajera da budem zanimljiviji ekipi.
Koji Vam je bio najdraži predmet, a koji baš i niste voljeli? Sjećate li se svojih učitelja?
Sjećam se učitelja Grge. On je bio stariji gospodin, a saznao sam da više nije s nama. Sjećam se i informatike. Računala su bila primitivna u odnosu na današnja, radili smo zadatke s kornjačicom, određivali kuda da ide. Volio sam društvene predmete, a tada je to bila Priroda i društvo.
Što ste kao dijete željeli postati kada odrastete? Jeste li ikad pomislili da ćete se baviti politikom?
Ne! Bio sam nogometaš, ganjao sam tu “priču”. U jednom trenutku bio sam zaluđen nogometom, no onda sam završio Pravni fakultet u Osijeku i nije mi žao što sam napustio sport.
Nije politika loša. Puno se dobrih ljudi treba uključiti u politiku kako bi zamijenili one za koje možda ne želimo da nas vode.
Ja sam iz Vukovara, grada koji je stradao u ratu. Dio moje generacije završio je fakultete, dobili smo djecu i vodili uobičajen život. No tko će se brinuti o našem gradu ako nećemo mi? To je misao koja me odvela u politiku, iako nikad nisam pomislio da ću se njome baviti. Slušao sam rap, igrao nogomet i izlazio, a na kraju postao političar i ministar.
Imao sam dobre mentore, ljude na koje sam se ugledao. Oni su postavili standard, a ja sam shvatio da se može puno toga dobrog napraviti.
Kako biste nama učenicima jednostavno objasnili što radite?
Treba imati puno strpljenja, razumjeti i slušati ljude te gledati na koji im način pomoći. Nikad ne treba misliti da si bolji od bilo koga. Svi smo mi potekli iz nekog svog okruženja: netko s farme, netko iz kafića ako mu je otac konobar, netko s barke ako mu je otac ribar. I uvijek treba ostati čovjek. Političar treba razmišljati o tome kako riješiti probleme tih ljudi.
Što Vam je najljepše, a što najteže u poslu?
Najteže mi je što svoju obitelj vidim samo vikendom. Na to nitko nije spreman. Tješi me što znam da ovaj posao nije vječan, da ga nitko ne radi do kraja života. I što su mi svi dobro.
Najdraže mi je kad nešto dobro napraviš. Nakon godinu i pol dana neke stvari koje smo započeli već završavamo i nema boljeg osjećaja od toga kad ti ljudi kažu: „Bravo, pomogao si nam!“ Javljaju nam se ljudi kojima je neka mjera odlična. To je divno!
Koje osobine, prema Vašem mišljenju, treba imati dobar političar? Je li važno znati slušati i one koji misle drukčije od nas?
Upravo tako. Mi smo prije nekoliko dana nešto objavili, a zatim shvatili da smo mogli donijeti bolju odluku. Puno čitamo što nam ljudi pišu, komentare na društvenim mrežama i ispravili smo odluku jer smo shvatili da može biti još bolja.
Uvijek treba ostati prizeman i slušati običnog čovjeka koji ti se obraća na ulici. Nikad se ne uzvisiti. To je samo odijelo, auto, ali svi moramo prije svega ostati ljudi.
Sve što vam govore učitelji, treneri i drugi odrasli, to su vodilje koje vas prate cijeli život. Njihovi savjeti kasnije vam se pokažu korisnima. Roditelji su tu broj jedan, bake i djedovi, oni vas oblikuju. Ali jako važnu ulogu imaju i učitelji, nastavnici, profesori, treneri. Sve to vam negdje ostane i nemojte to nikad podcjenjivati.
Sada kad ste ministar, imate li više domaćih zadaća nego dok ste bili učenik naše škole?
Svi su zadaci prilagođeni dobi u kojoj se nalazimo. Dragi Bog ti da ono što možeš podnijeti u životu. Kad si u vašim godinama, dobiješ određenu količinu zadaća i imaš obveze poput treninga. U našim godinama dobiješ druge obveze, u skladu sa svojim pozivom i karijerom.
Kada biste mogli dati jedan savjet sebi kao devetogodišnjem dječaku koji je pohađao ovu školu, što biste mu poručili? A što biste poručili nama, današnjim učenicima?
Ovo inače govorim i svojoj Lauri, Sari i Dominiku: sve se u životu riješi! Mi u Slavoniji kažemo „sekirati se“ kad se živciraš. Hoće li se problem riješiti ako se jako puno sekiraš ili će se riješiti i kad se skuliraš, kad staneš na loptu?
Nemojte u životu nikad paničariti. Tu su vam mater, ćaća ili starci, kako ih god zovete. Tu vam je obitelj i tu su vam prijatelji. I samo polako. Isto vrijedi za probleme koje sada imate: društvene mreže, frendovi, jesam li prihvaćen u društvu, lajkaju li me svi, imam li dobru frizuru i dobru majicu… Kasnije dolaze ozbiljniji problemi, briga o djeci, novcu, kući…
Važno je da naučite: take it easy – sve će biti u redu.
Za Glas škole Ela Krapić, Vita Kršanac, Sofija Rubinić, Liza Vlah.
Mentorica: Ana Buneta.
Fotografije: Glas škole.
