Čarobnog štapića nema – sve je u upornom i redovitom radu i vježbi!

Povodom Međunarodnog dana matematike razgovarali smo s dugogodišnjom učiteljicom matematike Nastjom Srok. U razgovoru nam je otkrila kako je zavoljela matematiku, što ju je potaknulo da postane učiteljica te koje savjete ima za učenike koji se susreću s matematičkim izazovima.

---

Jeste li oduvijek voljeli matematiku? Kako ste vi kao učenica doživljavali matematiku?

Jesam li oduvijek voljela matematiku? Pa to je možda prvi predmet koji sam zavoljela. Išla sam u ovu osnovnu školu i sve mi je išlo dobro. Nisam imala nekih problema ni s jednim predmetom, ali sam počela ići na natjecanja iz matematike, a kasnije čak i iz fizike. Tako je krenula ljubav prema brojevima, a možda malo manje prema slovima.

Postoji li neki trenutak kada ste shvatili da želite predavati matematiku?

Postoji trenutak kada sam shvatila da želim biti učiteljica. S obzirom na to da su mi brojke išle bolje od slova, nekakav logičan slijed bio je da budem učiteljica matematike. Da želim postati učiteljica shvatila sam uz pomoć svoje razrednice ovdje u školi i učiteljice engleskog jezika u srednjoj školi. Razrednica mi je predavala matematiku i fiziku – Sonja Kaplan. Bila je izuzetna žena i jako se trudila oko svojih učenika te im se puno posvećivala. Isto tako i učiteljica engleskog jezika u srednjoj školi. Tada sam vidjela i sebe u takvom zanimanju.

Kako ste se zaposlili u ovoj školi?

U ovoj školi počela sam raditi kao studentica. Moj drugi predmet je informatika i predavala sam, tada kao slobodnu, odnosno izvannastavnu aktivnost, informatiku u popodnevnim satima. Tako sam krenula, dok sam još bila studentica. Nakon što sam diplomirala, otvorilo se radno mjesto. Jedna djelatnica otišla je u mirovinu i tadašnji ravnatelj ponudio mi je mjesto učiteljice matematike. Nakon toga sam dugi niz godina radila samo matematiku.

U kojem je razredu matematika najzanimljivija?

Osobno volim raditi u sedmom i osmom razredu. Tada matematika postane zanimljiva, odnosno postane ono što matematika zapravo jest. U petom i šestom razredu s učenicima učimo tehnike računanja, vrste brojeva, skupove i slično. To je zapravo učenje kako računati. U sedmom i osmom razredu to puko računanje prestaje biti naš glavni interes. Tada pokušavamo povezivati dijelove matematike, učiniti ih zanimljivima, vidjeti gdje se matematika može primijeniti i kako sve to oblikovati u jednu cjelinu. S učenicima u sedmom i osmom razredu može se jako lijepo razgovarati i diskutirati o problemima u matematici.

Koju pogrešku učenici najčešće čine u matematici?

Ono što sam ja primijetila jest da im se na prvu čini kako je sve jednostavno. Učitelj to mora prikazati kao jednostavno, kao nadogradnju nečega što oni već znaju i što su već radili. To ih vrlo često zavara. Nakon što propuste dvije ili tri lekcije i ne uvježbaju gradivo – a temelj matematike je upravo vježbanje – matematika postane problem. Zapravo nepotrebno, jer se njome treba baviti, a ne olako zaključiti: „Aha, to sam razumio i ne moram se više tome vraćati.“

Što biste savjetovali učenicima koji misle da nisu za matematiku?

Savjetovala bih im upravo ono što sam malo prije rekla – da pokušaju uvježbati ono što im je možda bilo manje razumljivo na satu, da postavljaju pitanja i da mi se obrate ako im je nešto teško. Često im govorim da dođu na dopunsku nastavu.

Ne vjerujem u to da netko nije za matematiku. Znam da neki imaju talente – netko lijepo pjeva, netko lijepo slika, netko je odličan u sportu. Postoje i djeca koja imaju poseban talent za matematiku. No, ne vjerujem da netko ne može savladati najosnovnije stvari – mislim da to uz određenu dozu rada može svatko.

Imate li neki trik ili savjet za lakše učenje matematike?

Postoji jedna izreka da u matematici nema lakih puteva i ja, nažalost, nemam čarobni štapić. Matematika je jedan posto talenta, a devedeset i devet posto upornog svakodnevnog rada. Kada se savladaju osnovne tehnike, matematika postane igra jer smo je shvatili i prihvatili. Nažalost, čarobnog štapića nema – sve je u upornom i redovitom radu i vježbi.

Koje područje matematike vam je najzabavnije i zašto?

Ja volim geometriju i volim crtati, skicirati i raditi skice. Učenici, a i ljudi općenito, često su vizualno orijentirani pa im je ono što mogu vidjeti i prikazati grafički obično lakše. Zanimljivo je da sam kao mala geometriju najslabije razumjela. Danas mi ona predstavlja zaista radost i igru, za razliku od nekog suhoparnog računanja koje baš i ne volim.

Postoji još jedan dio matematike koji mi je bio veliki izazov u srednjoj školi – trigonometrija. Tada je nisam najbolje razumjela, a danas mi je veliko zadovoljstvo uzeti zadatak iz trigonometrije i riješiti ga, čak i srednjoškolcima kada me pitaju za pomoć. Volim jer sam je na kraju savladala bolje nego što sam je znala u srednjoj školi.

Pomaže li matematika u svakodnevnom životu i na koji način?

Matematika je zapravo svuda oko nas. Često je možemo vidjeti i u prirodi. Primjerice, latice cvijeta često slijede određene brojčane obrasce povezane s Fibonaccijevim nizom. Tijekom pandemije koronavirusa stalno smo slušali da broj oboljelih prati eksponencijalni rast, a eksponencijalna funkcija je matematička funkcija. I svakodnevni odlazak u trgovinu je matematika. Ako ne želite da vam na blagajni pogrešno vrate novac, da platite previše ili ne znate imate li dovoljno novca u novčaniku ili na kartici, morate se baviti brojkama. Dakle, matematiku susrećemo svugdje, samo o tome često ne razmišljamo.

Što vam je u radu s učenicima najveći izazov, a što najveće zadovoljstvo?

Najveći izazov je savladati sliku o matematici kao o teškom i dosadnom predmetu. Najteže je učenicima prikazati matematiku kao igru, a da pritom ne pomisle: „To znam, ne moram vježbati.“

S druge strane, ako ste previše strogi i samo ponavljate zadatke, možete postati dosadni i učenici vas prestanu pratiti.

Najveće zadovoljstvo mi je kada učenici na kraju ipak cijene taj rad s njima. Imam dosta primjera bivših učenika koji su danas odrasli ljudi i bave se matematikom u različitim zanimanjima – možda ne kao učitelji matematike, nego kao inženjeri i u drugim srodnim područjima.

Kako obilježavate Međunarodni dan matematike u školi?

Međunarodni dan matematike obilježava se 14. ožujka. Taj dan poznat je i kao Pi Day, prema broju π, jer se u engleskom zapisu datuma piše mjesec pa dan – 3.14, što odgovara približnoj vrijednosti broja π.

Mi zapravo ne obilježavamo posebno Dan broja π. Međutim, prije dosta godina imala sam jednog učenika koji se htio učlaniti u klub ljubitelja broja π tako da napamet izgovori 100 njegovih decimala točnim redoslijedom. Mislim da negdje još imam snimku toga.

U školi obilježavamo matematiku kroz natjecanje Klokan bez granica, međunarodno matematičko natjecanje koje se održava u ožujku i vremenski je vrlo blizu Međunarodnom danu matematike.

Koja je vaša poruka učenicima?

Moja poruka je da se upornost isplati i da se treba posvetiti onome što volite. Ja sam se tako posvetila matematici i danas radim posao koji zaista volim. Svaki učenik ima svoje talente i lijepo je kada ih razvija. A kada je riječ o matematici, moja poruka je jednostavna – upornost i rad.