Ako ste ikada svratili u školsku knjižnicu, sigurno vas je dočekao širok osmijeh i poneka duhovita opaska o knjigama školske knjižničarke Sandre Salopek. Povodom Dana školskih knjižnica, novinarke Glasa škole, Liza i Ela, razgovarale su s našom luckastom knjižničarkom Sandrom – sunčanom energijom škole, uz koju knjižnica nikada nije dosadno mjesto. Otkrijte koje knjige ne ispušta iz ruku, što je najviše veseli u njezinom poslu i zašto vjeruje da knjižnica nije samo mjesto tišine, nego i mašte.
Glas škole: Zašto ste se odlučili biti knjižničarka?
Sandra: Nisam se odlučila. Jednostavno sam postala. Nije to bila nikakva svjesna odluka. Pružila mi se prilika i pomislila sam: „Da, hoću!“
Zapravo sam već u 4.razredu osnovne željela biti knjižničarka jer sam bila u grupi „Mladi knjižničari“ i meni je to bio genijalan posao. Okružen si prijateljima, knjigama koje maziš i paziš, čitaš. Tadašnja knjižničarka koja je bila meni knjižničarka, je bila fenomenalna žena. I tada sam zapravo prvi put pomislila: „Hm. Ja bih to!“
Nakon faksa su me pozvali da budem knjižničarka u ovoj školi i rekla sam: „Zašto ne?“ Rekli su mi da ću morati još studirati, ali ja volim učiti.
Glas škole: Da možete birati neki drugi posao, koji biste radili?
Sandra: Knjižničarka u nekoj drugoj knjižnici! (smijeh)
Vozila bih kamion. Strašno volim voziti i dobro se osjećam za volanom, a mislim da bih bila strpljiva i na onim rutama kad zaglavite. Ja bih vozila kamion; kamion s knjigama!
Na fakultetu sam htjela voziti bibliobus. Upoznala sam čovjeka koji je vozio bibliobus – taj autobus s knjigama koji ide po malim mjestima u Gorskom kotaru i svaki dan je u nekom drugom mjestu i tamo zamjenjuje knjige. I to sam poželjela raditi. To je drugi puta da sam htjela biti knjižničarka. Na fakultetu sam željela biti bibliobus-knjižničar, u osnovnoj školi sam htjela biti knjižničarka i evo, ako dovoljno dugo želiš, to ti se ostvari!
Glas škole: Što najviše volite u svom poslu?
Sandra: Rad s djecom. Bilo kakav rad s djecom. Makar razgovor o knjigama ili predavanje o filmu ili što god, ali taj kontakt s klincima je fenomenalan. Sve ostalo, ovaj pravi knjižničarki rad je dosadan: sjediš, pečatiraš knjige, brišeš prašinu, stare knjige moraš popraviti ili otpisati. To je sve monotono, mora biti sistematizirano i po strogim pravilima, a rad s klincima je odličan. Čuješ svašta, naučiš svašta, a nadam se da i ja vas naučim svašta. Nadam se da je dvosmjerno.
Glas škole: Kakve knjige volite čitati?
Sandra: Svakakve! Zbilja svakakve, ali ako moram jedan žanr odabrati, onda je to fantasy . On me usisa. Točno se sjećam prvi put kad sam čitala nešto u tom žanru. Danima nisam mogla izaći iz tog svijeta. Knjiga me uzela i ja sam doslovno živjela s tim patuljcima o kojima sam tada čitala. Ali volim svašta.
Glas škole: Volite li više prozu ili poeziju?
Sandra: Prozu, apsolutno. Fantasy je debela proza, ali postoji i poezija koja u dva stiha kaže cijeli život.
Glas škole: Koji Vam je najdraži autor?
Sandra: Trenutačno mi je najdraži pisac Ruiz Zafon. Pisao je i za djecu, ali je značajniji kao autor za odrasle.
Glas škole: Jeste li kao mala voljela čitati?
Sandra: Da. Sama sam naučila čitati s četiri godine.
Glas škole: Koja je knjiga bila presudna da se zaljubite knjige?
Sandra: Nema jedne knjige. Moji roditelji su bili ti koji su se obavezno, nakon ručka, povlačili u svoju sobu, uzimali knjige i čitali. Ja sam imala tri godine. Nisam znala sjediti i čitati. I onda sam krenula sama, slovo po slovo, učiti. Prva pjesma koju sam pročitala je pjesma Vesne Parun „Ide zima“. Kad sam došla ovdje raditi, Vesna Parun je bila prva književnica koja je došla na književni susret. Meni je to bilo wow!
Glas škole: Koja Vam je knjiga bila najdraža u Vašem djetinjstvu?
Sandra: Patuljak iz zaboravljene zemlje. Niste nikad čuli taj naslov i ja sam tu knjigu pokušala kasnije u životu pronaći. Imam jedno izdanje staro, smrdljivo, puno gljivica i alergije. Međutim, tu knjigu nisam više nikad našla. Patuljak iz zaboravljene zemlje.
Kasnije Koko i duhovi. Zapravo cijeli Kušanov opus. Puno smo tada čitali Zane Greya kojeg sam godinama nakon osnovne škole krenula ponovno čitati i dosađivala se. Strašno mi je bilo dosadno, ali tada, u sedmom i osmom razredu smo čitali njega. Napisao je puno knjiga i imalo se što čitati, ali vrlo nekvalitetan autor. Danas mladi ljudi čitaju Stinea koji im je sada zanimljiv, ali za pet godina će im biti jako dosadan jer je prazan i nema tu dubine.
Glas škole: A koja Vam je trenutno najdraža dječja knjiga?
Sandra: Šišmišiš. Njega već godinama čitam klincima i nikako mi ne može dojaditi jer je odličan: od ilustracija do priče i do toga kako klinci na njega reagiraju. Učiteljica Željka iz povijesti neki dan ga je čitala u svom razredu kao usmjerenje za život.
Glas škole: Možete li nam otkriti tajnu u kojem razredu su najzanimljiviji lektirni naslovi?
Sandra: Ne znam. To vi meni kažite!
Mislim da peti; imate Krilića, Kušana, Pilićku. Nju nisam čitala kad sam ja bila mala jer između nas nije velika dobna razlika pa sam ju upoznala tek kad sam ovdje počela raditi.
Oplemenili smo lektiru i razbili monotoniju. Treći razred je bio dosadan, ima puno naslova koji su zastarjeli i polako ih se rješavamo.
Glas škole: Koja vam je omiljena knjiga iz lektire od 5. do 8. razreda?
Sandra: Trenutno Gdje je Beata. To je lektirni naslov u osmom razredu, nedavno smo je uveli i jako mi je dobra.
Glas škole: Koji Vam je najdraži naslov u 6. razredu? Jesu li teške lektire?
Sandra: Bajka o vratima mi je perfektna. Kad sam ju prvi put čitala, na početku radnog vijeka, bila sam zaprepaštena kako u kratkom tekstu ima svačega. Sretni kraljević, Oscar Wilde, apsolutno je moj favorit. Bitno je da ju je napisao Oscar Wilde, a jednom u životu ćete shvatiti zašto. Pet prijatelja sam čitala kao veliki debeli roman koji kreće od broja 1 do 21.
Glas škole: Krajem tjedna planirate odnijeti cvijeće na grob Viktora Cara Emina što činite svake godine. Zašto upravo ovaj tjedan?
Sandra: Idem zbog 1. 11. – Svih svetih. Pošto naša škola nosi ime po Viktoru Caru, a u Opatiji mu je grob, red je da ga se na taj dan sjetimo. Do nedavno je njegov grob bio jako zapušten i onda smo ga mi sredili, a sad su počeli i zaposlenici iz opatijske gradske knjižnice koja također nosi njegovo ime, posjećivati njegov grob i donositi cvijeće.
Glas škole: Što biste preporučili učenicima naše škole?
Sandra: Preporuka je da što god čitaju, uđu i prožive. Ne površno. Znam kako čitate lektiru, ali dobro – to je lektira. Uzmite bilo što drugo što vas zabavlja, veseli i samo uronite u to. Kad ronite po knjizi, znači da ta knjiga nešto dobro radi.
Razgovor vodile: Ela Krapić i Liza Vlah, 6.b
Fotografije: Petra Bradičić, 6.b
