Ususret Međunarodnom danu žena i djevojaka u znanosti, članice Glasa škole razgovarale su s dr.sc. Neirom Torić Malić, izvanrednom profesoricom i prodekanicom za nastavu i studente na Građevinskom fakultetu u Rijeci. U razgovoru je s nama podijelila mnoge zanimljivosti o svom životnom i profesionalnom putu te ukazala na važnost i značaj žena u znanosti, ali i u svim drugim profesijama.
Što ste voljeli u školi? Koje predmete?
U školi sam u biti voljela dosta predmeta, ali uglavnom to su bili matematika, fizika, kemija… Dakle, oni koji imaju nekakvu primjenu i koji traže logiku razumijevanja. To mi je oduvijek strast.
Kako je bio Vaš put do fakulteta?
Nezanimljiv, a u nekom trenutku i zanimljiv. Završila sam osnovnu školu i gimnaziju u maloj sredini, no oduvijek sam bila izvrsna učenica. Uvijek sam voljela učiti, rješavati nekakve probleme. Na kraju gimnazije nisam znala što bih studirala jer mi je puno toga dobro išlo i nisam bila fokusirana na jedno područje. Voljela sam i jezike i prirodne znanosti. Jedino što nisam voljela je povijest.
Znala sam da ću studirati u Rijeci. I zatim sam odlučila ići na medicinu, zapravo na farmaciju. Kemija je bila baš glavna ljubav. Radila sam i maturalnu radnju iz genetskog inženjeringa. Zanimala su me istraživanja, no kako u Rijeci nije bilo farmacije, igrom slučaja završila sam na Građevinskom fakultetu.
Voljela sam jezike, ali sam odlučila da neću studirati na Filozofskom jer ne želim predavati. I na kraju – predajem, ipak sam profesorica. Uglavnom, na tom popisu fakulteta tražila sam nešto tehničke prirode i završila sam na građevinarstvu.
Koji Vam je bio najdraži predmet?
Najdraži predmet – kemija. Točnije, kemija i matematika. To su mi bili najdraži predmeti.
A koja Vam je bila najdraža knjiga?
Na prvu pomisao, knjiga koja me se jako dojmila je Sve što trebam znati naučio sam još u vrtiću Roberta Fulghama. To je knjiga koja je baš ostavila tragu u meni. Ako je niste pročitali – pročitajte.
Knjiga govori da ono osnovno saznanje koje imamo još iz vrtića, možemo primijeniti kasnije u životu. To su one prave vrijednosti. Poručuje i kako bi svijet bio puno bolji kada bi se odrasli ponašali kao djeca u vrtiću, kada bi se rasteretili od predrasuda i kada bi razmišljali, kako se kaže, out of the box.
U najranijoj dobi naučimo vrijednosti: odgovornost, etičnost, da budemo dobri prema drugima, da budemo dosljedni, uporni… To su vrijednosti koje su korisne za život, a pokazale su se korisnima meni i u vrijeme studiranja, učenja i u znanstvenoj karijeri.
Preporuka za čitanje:
Je li teško raditi kao znanstvenica, posebice u muškom okruženju?
Ne mogu reći da je muško okruženje problem.
Postoje izazovi u smislu organizacije privatnog i poslovnog života jer znanstvenice su majke, one su te koje su na porodiljnom, koje imaju veliku brigu za djecu. Ali mogu reći da se to danas sve više mijenja, da se sustav mijenja i mijenjaju se mogućnosti. Vidim da ide na bolje – i očevi i majke koriste roditeljske dopuste i rade sve poslove ravnopravno: jednako se uključuju i preuzimaju iste odgovornosti. U tom smislu vidim da se stvari mijenjaju.
A generalno, je li teško raditi u znanosti? Da, ako ne nađete strast, ako vas to ne zanima, ako to radite samo radi forme, samo radi neke kasnije titule. Tada je, naravno, teško – kao kad čitate knjigu koja vam se ne sviđa ili učite predmet koji ne volite.
Ako ste osoba koja voli rješavati nove probleme, ako volite izazove, pitate se zašto, tražite objašnjenja, razmišljate što bi bilo kad bih ovo napravila, što će se dogoditi ako ovo isprobam, onda to nije teško. Ne ide lako jer zahtijeva odricanje i puno rada, ali dobijete dozu zadovoljstva jer ste nešto novo zaključili, našli objašnjenje ili objasnili zašto nešto u prirodi ili u praksi na nekoj, recimo, građevini.. To vas stalno motivira da istražujete još više.
Jeste li imali situacije u kojima muškarci manje ozbiljno shvaćaju žene koje se bave istim poslom?
U akademskom okruženju toga je zbilja jako malo, ali žene se ponekad nađu u situacijama gdje to osjete. Kad usporedim s društvom općenito, vjerujem da je toga puno manje u akademskoj zajednici.
Kako potaknuti djevojke da se više bave znanošću?
Tako da ih učimo da nema muških i ženskih zanimanja, muških i ženskih tema. Postoje samo problemi koji traže dobro rješenje. I svi mogu napraviti sve jednako.
Dakle, dok god postoje znanstvenice koje su uspjele, koje su dobile nagrade, ne sumnjajte da i druge djevojke mogu uspjeti.
U građevini očekujete da je više dečki, ali to nije tako. Jednak je broj djevojaka, nekada čak i više. Dokazano je da svi mogu – i muškarci i žene. Nema razloga da se ne ohrabre i da, ako ih nešto zanima, ne pokušaju. Samo ovisi o njima. Najvažniji je entuzijazam, želja, ustrajnost i ne bojati se.
Nemojte imati strah nešto novo isprobati. Što se najgore može dogoditi? Da ne uspijete? Ne treba se bojati neuspjeha, to je jako važno. Često se bojimo neuspjeha. U znanosti i zaključak koji nije idealan, rezultat koji nije idealan, nešto iz čega naučite – to je znanstveni zaključak. Tako da to nije neuspjeh, jer iz toga naučite nešto novo i znate kako ne trebate raditi.
Čime se bavite u znanosti?
Trenutno istražujem nove održive građevinske materijale. Znate da su betoni i asfalt najrašireniji materijali, ali to nije dovoljno. S njima dosta iscrpljujemo prirodne izvore, a teži se k održivosti, recikliranim materijalima, da što više koristimo postojeće materijale – recimo ovčju vunu umjesto armature – da iskoristimo stare zgrade kako bismo napravili nove, da ne zagađujemo okoliš i tako dalje.
Također se bavim numeričkim simulacijama. Izrađujemo digitalne blizance zgrada. Napravimo na računalu digitalnu zgradu, stavimo je u stvarni okoliš i gledamo kako će se ponašati u stvarnosti – sve kako bismo napravili što bolji projekt i spriječili nešto nepredviđeno.
Je li u Vašem obrazovanju bilo puno STEM-a i je li to zahtjevno?
Je, bilo je puno. Zahtjevno je, ali meni je to zanimljivo jer nije dosadno. Nisu činjenice koje učite napamet, nego stalno primjenjujete znanje, dolazite do novih zaključaka i vidite tu primjenu – to ispunjava. Sve što je dobro, nije lagano. Tko osjeti da ima talent za to – a talent u STEM-u nije rezerviran za muškarce – može postići što je naumio.
Kako izgleda Vaš radni dan?
Budući da sam i prodekanica za nastavu, rješavam sva pitanja studenata. Moram malo žonglirati između tog dijela i znanosti, pa sada imam malo manje vremena za znanstveni rad.
Ujutro dođem oko 8:00, imam nastavu sa studentima, zatim konzultacije pa sastanke s kolegama gdje nešto organiziramo, unapređujemo, uvodimo nove predmete, možda kakvu radnu kavu gdje dogovaramo novi projekt. Navečer doma odgovaram na e-poštu. Tako najčešće izgleda radni dan.
Imate li poruku za djevojke koje se žele baviti znanošću?
Da, ono što sam već rekla: da se ne boje probati, okušati. Nema muških i ženskih tema – postoje samo problemi koji traže rješenje. Imamo probleme u društvu gdje možemo doprinijeti, a tu su žene itekako dobre jer prepoznaju te probleme. Žene imaju jednu širinu, mogu obuhvatiti više stvari, mogu brzo povezati više aspekata i tu je naša prednost. Također, ne treba odustati, ne treba se bojati neuspjeha i samo treba biti uporan.
Koja je Vaša poruka za mlade danas?
Trebate vjerovati u sebe, što god vas zaintrigira od tema – probajte i ne bojte se neuspjeha. No, jako je važan trud i dosljednost, što je danas možda najveći problem.
Povodom Međunarodnog dana žena i djevojaka u znanosti (11. veljače), razgovor s dr. sc. Neirom Torić Malić pokazuje koliko je važno da djevojke i mladi ljudi ne ograničavaju svoje ambicije prema spolu ili očekivanjima društva. Dr. sc. Neira Malić svojim primjerom pokazuje da strast, ustrajnost i znatiželja mogu otvoriti vrata znanosti čak i u područjima koja se tradicionalno doživljavaju kao „muška“. Njezine riječi potiču sve mlade, posebno djevojke, da vjeruju u sebe, ne boje se neuspjeha i slijede svoju strast, jer upravo tako nastaju otkrića koja mogu mijenjati svijet.
Za Glas škole: Ela Krapić, Fides Orczykowski, Liza Vlah.
Fotograf: Niko Elioni.
