Nena Pavelić: Inspiriraju me svi ljudi koji su dovoljno dugo ostali znatiželjni!

Učenice i učenici sedmih razreda područne i matične škole, u sklopu festivala Ovca u kutiji 14. listopada posjetili su Dječju kuću odnosno Dječji odjel Stribor Gradske knjižnice Rijeka. Tom prilikom pogledali su izložbu ilustracija U službi priče riječke autorice slikovnica Nene Pavelić koja im je i predstavila svoje radove. Potom su sa spisateljicom poslušali i razgovarali o njezinoj najnovijoj slikovnici namjenjenoj tinejdžerima – Pobjednik. Učenici su autorici postavili brojna pitanja, a novinari Glasa škole iskoristili su trenutak za intervju s Nenom Pavelić.

Zašto ste se odlučili za dječju književnost i kako ste došli na ideju da se njome bavite?

To je ona klasična priča koju većina ljudi ispriča – oduvijek sam htjela pisati i crtati za djecu. Vrlo rano, već u prva tri razreda osnovne škole, bila sam u literarnoj skupini. Moji su tekstovi išli na Lidrano i stvarno sam uživala u tome. Međutim, dogodila se grozna situacija u kojoj moja učiteljica, od prvog do četvrtog razreda, nije voljela moje pisanje. Znate kako je to u prvim razredima: dobijete zadatak da napišete što ste radili tijekom ljetnih praznika. Onda svi pišu kako su bili kod bake, kupali se svaki dan i išli na sladoled. Meni je to već tada bilo dosadno pa sam izmišljala što se dogodilo i pisala sastavke o imaginarnim događajima, imaginarnim ljudima i svačemu drugome. Njoj je to strašno išlo na živce jer je svaki moj tekst sadržavao nešto takvo. Meni je bilo zadovoljstvo dodavati takve stvari, a budući da sam već tada znala da joj to ide na živce, vjerojatno sam to radila i namjerno. Ne znam, barem mislim da je tako bilo. Onda sam imala jednu dugu stanku tijekom koje sam bila razočarana jer sam mislila: „Možda ja stvarno nisam dobra u tome. Možda se to stvarno ne bi trebalo raditi na taj način.” Ipak, u tridesetoj sam godini odlučila: „Ne, ne, ovo je moj životni poziv i idem tim putem.” Dječja književnost oduvijek je bila moja velika ljubav. I dan-danas, s 36 godina, čitam jako puno slikovnica.

Što vas ispunjava u tom poslu? Što vam je najdraže u onome što radite, odnosno u pisanju i ilustriranju?

Prvo sam mislila da mi je najdraže kada knjiga izađe iz tiska i kada je primim u ruke. Kada sam napravila svoju prvu autorsku slikovnicu, to mi je bilo jako nagrađujuće iskustvo. Uzela sam je u ruke i pomislila: „Aha, ovo je sada konačno to.” Mislila sam da je to taj osjećaj i da nema ništa bolje od toga. Međutim, kroz gostovanja u školama i vrtićima shvatila sam da mi je zapravo najbolji dio kada mi se javi netko tko je pročitao slikovnicu i kaže mi nešto o njoj, bilo što. Samo kada shvatim da netko ima mišljenje o tome, to mi je genijalno. To me ispunjava i potiče da nastavim raditi.

Koja vam je najdraža slikovnica koju ste dosad ilustrirali? To može biti vaša slikovnica ili slikovnica nekog drugog autora?

Ne znam, teško mi je nekako izdvojiti samo jednu, a da ne spomenem i slikovnice drugih autorica. Možda moja posljednja slikovnica za djecu, Neočekivani posjet koja govori o tuzi.

Postoji li nešto što Vam je najteže u poslu kojim se bavite?

Postoji. Najteži dio posla, kada je riječ o fizičkom radu, jest crtanje ilustracija za udžbenike. Iako je to jako zanimljivo, ujedno je i jako teško jer tu nema mjesta mašti ni mojem likovnom izrazu, nego se jednostavno mora crtati onako kako piše u tekstu. Drugi najgori dio posla jest ganjanje autorskih honorara.

Koje ste sve nagrade osvojili i gdje ste sve gostovali?

Dobila sam dvije nagrade. Prva je nagrada Ovca u kutiji za najbolju hrvatsku slikovnicu 2024. godine. S ostalim slikovnicama bila sam u gotovo svim finalima nagrada koje se dodjeljuju u području dječje književnosti. Dobila sam i nagradu Primorsko-goranske županije za značajan doprinos kulturnom stvaralaštvu. To su te dvije nagrade. A gdje sam sve bila? Stvarno sam bila posvuda sa svojim slikovnicama. Nisam bila u Slavoniji, ali bila sam na Hvaru, a sljedeće godine idem na Korčulu, također s ovom izložbom. Gostovala sam u raznim školama u Zagrebu, u mnogim školama naše županije, u Istri i Dalmaciji. Slavonija mi je još ostala, osim toga sam obišla zaista mnogo mjesta.

Tko vam je uzor i zašto?

Zapravo ne mogu reći da imam samo jednog uzora. Uzor mi je svaka osoba koja je dovoljno dugo znatiželjna u svom poslu. Inspiriraju me svi ljudi koji su dovoljno dugo ostali znatiželjni. Mogu reći koji me drugi umjetnici i umjetnice inspiriraju. Ima ih jako puno, ali jedan od mojih najdražih ilustratora i autora jest Oliver Jeffers. Inspirira me zato što je nevjerojatno maštovit i znatiželjan. Gleda svijet dječjim očima i sve neprestano propituje, a ne promatra ga iz perspektive odrasle osobe koja već ima odgovore na sve. To mi je jako inspirativno.

Što Vas inspirira pri stvaranju tema i likova u Vašim pričama?

Sve iz moje okoline. Primjerice, prva slikovnica inspirirana je isključivo mojim sinom. Slikovnica Kamo ćemo večeras? inspirirana je događajima u našoj obitelji i putovanjem prije spavanja. I Neočekivani posjet, slikovnica o tuzi, nastala je možda iz nekih mojih nakupljenih osjećaja. Inspiracija zaista može doći odasvud.

Koje su najčešće teme u Vašim slikovnicama?

Uvijek su to nekakve obiteljske teme. Kada bih sada podvukla crtu, rekla bih da se najčešće bavim obiteljskim odnosima, ali ne u smislu problematičnog ponašanja. Primjerice, u slikovnici Kamo ćemo večeras? riječ je o tome kako obitelj provodi vrijeme navečer prije spavanja. Svi se nekako umire, legnu u krevet, jedna osoba čita naglas, a svi ostali onda putuju kroz priču. To je nešto čime se najviše volim baviti.

Jeste li oduvijek imali talent za pisanje?

Mislim da jesam, ali moja učiteljica nije tako mislila. Uvijek sam osjećala da imam nešto u sebi. Kada imam priču, ona mi obično stoji u želucu. Kada osjećam da mi je priča u želucu, znam da mora izaći iz mene i tada osjećam da je dobra. Ako mi ne stoji u želucu, onda sam vjerojatno napisala nešto bez veze. Tako nekako razmišljam o tome.

Koja je Vaša prva slikovnica i o čemu govori?

Moja prva autorska slikovnica zove se Kako biti najjači?. Riječ je o malom dječaku koji pita svoje roditelje kako može biti najjači i zašto su svi ostali u vrtiću veći, jači ili brži od njega. Pripovjedač, odnosno pripovjedačica, objašnjava da za to da bismo bili najjači nisu potrebni samo snažni mišići, glasno vikanje. Svoju snagu možemo iskoristiti i za nešto drugo – za zagrljaje, prijateljstvo i mnoge druge stvari. Riječ je o izgradnji ljudskog karaktera koji se ne temelji na fizičkoj snazi i glasnoći.

Tko je glavni junak u Vašim slikovnicama?

Ovo je zapravo odlično pitanje. U mojim slikovnicama ne postoji glavni junak, a to mojem djetetu strašno smeta. Moj sedmogodišnji sin, veliki kritičar, nedavno mi je rekao: „Ti imaš neki svoj stil, ali drugi su bolji.” To je zato što u mojim pričama zaista ne postoji junak, odnosno heroj koji je spasio dan. U mojim autorskim slikovnicama nema klasičnog zapleta u kojem se sukob postupno razvija, a onda se pojavi jedna osoba koja će sve spasiti. Zapravo, sve moje slikovnice na kraju ostaju nerazriješene. U slikovnici Kako biti najjači? postoji sukob u dječakovu razmišljanju, ali na kraju nemamo rješenje. Pripovjedačica kaže da je dječak na dobrom putu da postane najjači ako mu je ono što je čuo već otprije poznato. Dakle, on na kraju slikovnice nije postao najjači i nismo dobili rješenje. Dobili smo samo uvod u razgovor, ali njegov problem nije riješen. Isto je u slikovnici Kamo ćemo večeras? – putujemo, doživljavamo razne zgode i posjećujemo različita mjesta, ali na kraju mama kaže: „Jedva čekam jutro da mi sve ispričaš.” Slikovnica ponovno nije završena u smislu da je neki problem riješen. U slikovnici Neočekivani posjet imamo protagonisticu i njezinu nepoželjnu gošću – Tugu. Međutim, djevojčica na kraju shvati da Tuga nije neprijatelj i da je se može samo prividno riješiti. Ostaje spoznaja da se s Tugom ne možemo zauvijek obračunati i da će se ona ponovno vratiti, što i sugerira naslov Neočekivani posjet. Ponovno ćemo se morati nositi s njom na različite načine, nekad lakše, nekad teže, kako god znamo, kako se naučimo ili kako nas drugi nauče. Na kraju ipak nemamo konačno rješenje. Zato kažem da u mojim slikovnicama nema klasičnih junaka.

Što mislite o svojem najnovijem naslovu?

Nije ni trebao završiti ovako ukoričen i objavljen. Urednik mi je jednog dana jednostavno poslao poruku i pitao: „Hej, imaš li nešto svoje na čemu bih mogao raditi sljedeće godine?” Prvo sam rekla da nemam. Onda sam malo razmislila i shvatila da imam tekst za koji sam smatrala da bi ga upravo taj urednik, kao jedan od rijetkih u Hrvatskoj, mogao pretvoriti u nešto zanimljivo jer je tekst pomalo neobičan. Odlučila sam ga poslati pa neka se on time bavi. Taj mi je tekst stajao u želucu i htjela sam ga se riješiti tako da ga pošaljem uredniku. On je odmah odgovorio da mu je tekst odličan i da ga želi objaviti. Valjda mi taj naslov još nije do kraja sjeo. Imam još neke nerazriješene odnose s njim.

Volite li pisati priče za djecu?

Obožavam! Obožavam pisati priče za djecu, ali možda i priče za malo stariju djecu i odrasle. Ova izložba zove se U službi priče jer sam se tijekom posljednje dvije godine, a evo i treće, potpuno posvetila pričanju priča.

I za kraj, što biste poručili djeci i mladima?

Djeci i mladima poručila bih ono što sam, mislim, već sto puta spomenula: da ostanu znatiželjni. Naravno, važno je da budete dobri ljudi, ali ostanite znatiželjni jer toliko vas toga čeka. Znanje je najvažnije jer vam može omogućiti kvalitetan, zdrav i dobar život. Ali samo ako imate tu iskru, tu želju da saznate više.