Sljepoća: što znamo, a što samo mislimo da znamo?

Razgovori bez predrasuda s našom učenicom Lorom Brajković i tiflopedagoginjom Dagdom Brakus.

Povodom Međunarodnog dana bijelog štapa, koji se obilježava 15. listopada, razgovarali smo s našom učenicom drugog razreda Lorom Brajković. Lora ne vidi, ali svijet oko sebe upoznaje na mnogo drugih načina. Zanimalo nas je kako čita i piše, kako prepoznaje prijatelje, kako uči svirati klavir, što voli raditi u slobodno vrijeme i o čemu sanja. Lora nam je strpljivo odgovarala na pitanja i otkrila ponešto o svakodnevici koja se u mnogočemu razlikuje od naše, ali nam je u mnogočemu i slična.

Što najviše voliš raditi u slobodno vrijeme?

Svirati klavir.

Kako si naučila svirati i koja ti je najdraža skladba?

Najdražih skladbi imam jako puno, ali ne znam baš koju bih izdvojila. Naučila sam svirati po sluhu.

Kako čitaš i pišeš?

Čitam rukama i pišem isto. Pišem na stroju. Na Braille Plusu.

Možeš li nam objasniti kako funkcionira Brailleovo pismo, brajica?

Ima točkice. Svaka točkica, odnosno kombinacija točkica, označava neko slovo, znak ili broj.

Kako prepoznaješ svoje prijatelje i druge ljude?

Po glasu.

Postoje li neka posebna pomagala ili uređaji koji ti olakšavaju svakodnevni život?

Pametne naočale. Naočale imaju kamerica koja snima i opisuje što se nalazi ispred mene.

Što ti je najlakše, a što najteže u školi?

Najlakša mi je matematika. A najteže… Ne znam, sve mi je lako. Glazbeni i matematika su mi najdraži predmeti.

Osjećaš li se ponekad usamljeno ili isključeno iz nekih igara i aktivnosti?

Ne. Uglavnom se družim i igram s djevojčicama iz razreda. One objasne igru. Ako nekamo zajedno trčimo, drže me za ruku…

Jesi li ikada doživjela da te netko zadirkuje zato što ne vidiš?

Ne.

Što najviše voliš raditi sa svojim prijateljima?

Igrati se. Mi cure volimo se igrati trgovine.

Kako ti prijatelji mogu najbolje pomoći? Postoje li situacije u kojima ti njihova pomoć nije potrebna?

Ovisi. Nekad da, nekad ne. Mogu mi pomoći u igri.

Postoji li nešto što ljudi misle da ne možeš, a ti to zapravo radiš bez problema?

Neki ljudi se čude kako vozim bicikl bez pomoći. Ili skačem u vodu. Bavila sam se i skijaškim trčanjem. A i skijala sam nekada. Ana se čudila kako se penjem na tobogan i spuštam bez da mi netko pomogne. To su sve stvari kojima se ljudi začude. Pitaju se kako mi to uspijeva, a bez problema ih radim.

Kad bi mogla nešto promijeniti u našoj školi kako bi ti bilo lakše, što bi to bilo?

Ne znam.

Što bi željela biti kad odrasteš? Misliš li da te sljepoća može spriječiti u ostvarenju nekih snova?

Ne može. Kad odrastem, želim biti pijanistica!             

Osim Lore, željeli smo čuti i nekoga tko o životu slijepih i slabovidnih osoba zna puno iz svojega profesionalnog iskustva. Zato smo razgovarali s Dagdom Brakus, edukacijskom rehabilitatoricom – tiflopedagoginjom iz Centra za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek” koja pruža stručnu podršku i slijepim i slabovidnim učenicima naše škole.

Pitali smo je s kakvim se izazovima susreću djeca s oštećenjem vida, kako im suvremena tehnologija olakšava svakodnevni život te što mi, kao prijatelji i školski kolege, možemo učiniti kako bismo im olakšali školovanje i druženje. Otkrila nam je i neke česte zablude o sljepoći, a njezine smo korisne savjete izdvojili u mali vodič za učenike.

S kojim se najvećim teškoćama slijepa i slabovidna djeca susreću u školi i svakodnevnom životu?

Izazovi s kojima se susreću u školi su nedostatak sve potrebne literature na Brailleovu pismu. Udžbenici i radne bilježnice na uvećanom tisku uglavnom su dostupni. Za učenike integrirane u redovni sustav obrazovanja prilagodbu udžbenika i nastavnog materijala na brajicu i uvećani tisak obavlja Odjel za prilagodbu i pristupačnost COO-a „Vinko Bek” iz Zagreba.

Usprkos sve modernijoj asistivnoj tehnologiji, jedan velik dio nastavnog sadržaja (grafikoni, tablice, geometrijski oblici) i dalje predstavlja veliku prepreku ako nije ručno pretvoren u taktilni oblik te zahtijeva stalno verbalno navođenje i opisivanje. Ako je potrebno, učeniku s oštećenjem vida treba osigurati pomoćnika u nastavi.

Izazovi s kojima se susreću izvan škole tiču se orijentacije i kretanja. Neprilagođeni pločnici, nedostatak taktilnih staza vodilja, nepropisno parkirani automobili na pločnicima i nedostatak zvučne signalizacije na semaforima stvaraju fizičke barijere. Samostalno kretanje u prostoru zahtijeva dugotrajno učenje tehnika orijentacije i korištenja bijelog štapa.

Djeca s oštećenjem vida ne mogu registrirati neverbalne znakove (izraze lica, geste, poglede, mahanje), što može otežati spontano sklapanje prijateljstava i dovesti do osjećaja izoliranosti.

Unatoč ovim poteškoćama, uz pravovremenu ranu intervenciju, podršku stručnjaka, prilagođenu tehnologiju i empatičnu okolinu, slijepa i slabovidna djeca uspješno završavaju škole i razvijaju visoku razinu samostalnosti.

Kako mi, kao učenici, možemo pomoći svojim slijepim i slabovidnim prijateljima? Postoje li neke pogreške koje često činimo, iako imamo dobre namjere?

Učenici u razredu mogu biti velika podrška svom slijepom prijatelju. Najvažnije je graditi odnos pun poštovanja i bez sažaljenja te stvoriti okruženje u kojem se svi osjećaju uključeno.

U najboljoj namjeri da pomognemo slijepom prijatelju, skloni smo mu pretjerano pomagati. Važno je poticati njegovu samostalnost i poštovati kada pomoć nije potrebna. Jednako je važno uključivati ga u zajedničke aktivnosti, grupni rad i druženja.

Postoji niz jednostavnih pravila koja nam mogu pomoći da budemo bolji prijatelji:

Koliko su danas tehnologija i različita pomagala olakšali život slijepim i slabovidnim osobama? Možete li nam navesti neki zanimljiv primjer?

Tiflotehnička pomagala su pomagala prilagođena za slijepe i slabovidne osobe svih dobnih skupina. Ona uključuju različite aparate, uređaje i naprave koje osobama s oštećenjem vida olakšavaju funkcioniranje u svakodnevnim životnim situacijama.

To su elektronička pomagala (elektronička bilježnica, računalo, čitači ekrana i pretvaranje teksta u govor), pametni telefoni, razne aplikacije (za prepoznavanje ili GPS navigaciju prilagođenu slijepima), bijeli štapovi, satovi i budilice, pomagala za pisanje, školski pribor te pomagala za kućanstvo, sport i zabavu.

Aplikacija „Be My Eyes” integrirala je i naprednu umjetnu inteligenciju (alat nazvan Be My AI). Korisnici jednostavno snime fotografiju okoline ili predmeta, a umjetna inteligencija im u nekoliko sekundi daje detaljan tekstualni opis. Na primjer, korisnik može fotografirati unutrašnjost svog hladnjaka, a AI će mu ne samo nabrojiti što se unutra nalazi već i predložiti recept od tih namirnica.

Što biste voljeli da svi ljudi znaju o slijepim i slabovidnim osobama, a što često ne razumiju ili pogrešno pretpostavljaju?

Najveća je zabluda da je sljepoća „potpuni mrak” i da svi slijepi ljudi vide samo crnilo. Skoro 90 % slijepih osoba ima neki ostatak vida. To može biti samo prepoznavanje svjetla i sjene, magloviti oblici, tunelski ili periferni vid. Zbog toga mnoge slijepe osobe ne koriste bijeli štap prilikom kretanja, nego se oslanjaju na ostatak vida. Neki koriste bijeli štap samo u nepoznatoj sredini ili noću.

Oslanjanje isključivo na vanjske znakove često dovodi do nepravednih osuda, primjerice kada slabovidna osoba koristi pametni telefon pa ljudi pogrešno zaključuju da „glumi” da ne vidi.

Zahvaljujući raznim softverima slijepe i slabovidne osobe koriste pametne telefone, računala i društvene mreže. Slijepe osobe žive same, kuhaju, putuju, rade i odgajaju djecu. One nisu bespomoćne i ne trebaju stalno sažaljenje. Kada im je potrebna pomoć, one će je tražiti. Najvažnije je da ih doživljavamo kao ravnopravne osobe, s vlastitim sposobnostima, željama i potrebama.