Povodom Međunarodnog dana materinskog jezika, koji se obilježava 21. veljače, te Dana hrvatske glagoljice i glagoljaštva 22. veljače, razgovarali smo s profesoricom hrvatskoga jezika Ingrid Baljak. Kao dugogodišnja učiteljica, voditeljica skupine Mali glagoljaši i brojnih drugih izvannastavnih aktivnosti, profesorica Baljak ostavila je snažan i trajan trag u obrazovanju brojnih generacija. Nakon 31 godine rada u prosvjeti, tijekom kojih je podučavala i odgajala učenice i učenike u matičnoj i područnoj školi, nedavno je otišla u mirovinu. Svojim znanjem, predanošću i ljubavlju prema materinskom jeziku i glagoljskoj baštini obilježila je školske dane mnogih učenika. U ovom razgovoru prisjećamo se njezina profesionalnog puta, pedagoških iskustava te promišljanja o ulozi materinskoga jezika i glagoljice u suvremenom obrazovanju.
Koju ste ocjenu imali iz Hrvatskoga jezika i kakva ste učenica bili?
Hrvatski jezik otpočetka sam osjećala kao svoje područje pa su odlične ocjene prevladavale bez puno muke. Podjednako sam voljela pisanje, čitanje i gramatiku. Ali nije u svemu bilo tako, dobro sam zapamtila svoju prvu veliku školsku muku – bila je to Matematika i tablica množenja koju sam učila sa suzama. Općenito, najteže mi je padalo učenje napamet. A osim sklonosti prema Hrvatskome jeziku, oduvijek sam imala izraženu sklonost i dar za likovno izražavanje koje je do danas ostalo moja velika ljubav.
Svoje slobodne aktivnosti birala sam u krugu jezično-umjetničkog područja pa sam tako pohađala likovnu grupu, ritmiku, klub malih knjižničara i glazbeni tečaj glasovira. Uz to, jako sam voljela i s velikim žarom čitala časopise i stripove te redovito bila pretplaćena na Radost, Smib i Modru lastu, a čitala sam i časopise Politikin zabavnik, Tina te stripove Komandant Mark, Zagor, Alan Ford i Diabolik.
Zašto ste odlučili postati profesorica hrvatskoga jezika i što Vas je potaknulo na rad u školi?
Za zvanje profesorice hrvatskoga jezika odlučila sam se slijedeći svoj unutarnji glas. Između Hrvatskoga jezika i likovnosti s vremenom je prevladao Hrvatski jezik, a rad s djecom bio mi je jednako zanimljiv i izazovan kao i sam predmet.
Rad u školi pružao mi je mogućnost da objedinim svoje dvije velike sklonosti i želje – one prema izabranome predmetu i prema radu s djecom koja su me oduvijek inspirirala.
Kad ste se zaposlili u našoj školi i koliko ste dugo radili s učenicima u Lovranu?
U lovranskoj školi zaposlila sam se 1994. godine i radila do odlaska u mirovinu prošle jeseni, ukupno 31 godinu. Većinu vremena radila sam s lovranskim učenicima, a nekoliko godina i s učenicima naše područne škole u Mošćeničkoj Dragi.
Što Vas je u radu s djecom najviše veselilo i što Vam je bila najveća nagrada?
Najveće mi je veselje bio sam rad s djecom jer vi djeca uvijek nas vraćate na one početne postavke, vraćate nam svježinu pogleda na stvari, navodite nas na osobna preispitivanja, uvijek iznova iznenađujete nas i oduševljavate svojim dječjim zapažanjima, pitanjima, razmišljanjima i zaključivanjem.
Tijekom svih tih godina rada bilo je puno zanimljivih aktivnosti, lijepih i vrijednih učeničkih ostvarenja i postignuća, kako u redovnoj nastavi, tako i u izvannastavnim aktivnostima vezanima za literarno, scensko, novinarsko i filmsko stvaralaštvo te područje jezika.
Osim učeničkih uspjeha na raznim nastupima i natjecanjima, jednaku su radost pričinjavali i oni svakodnevni mali uspjesi – kad pojedini učenik prevlada neku svoju teškoću i ostvari i najmanji pozitivan pomak. Tada zajedno slave i raduju se učenik i učitelj – to je učitelju najveća nagrada.
Što Vas je u učiteljskome poslu uzrujavalo i što Vam je bilo najteže?
Posao učitelja vrlo je zahtjevan i odgovoran, a predmet Hrvatski jezik kompleksan te često nije lako pomiriti sve zahtjeve u zadanim okolnostima. Potrebno je uložiti puno rada i truda u pripremu i izvedbu školskog sata kako bi se zadovoljile potrebe svakoga učenika u razredu, među kojima su često i oni kojima je potreban drugačiji pristup ili prilagodba, uključujući inojezičare.
To od učitelja zahtijeva izniman angažman i koncentraciju, a u takvim okolnostima teško je tolerirati nepodopštine kojima pojedinci ometaju rad na satu.
Koje Vam je najvažnije pravilo u razredu?
Jedno od najvažnijih pravila je da učenici u zajedničkome radu pozdravljaju i poštuju svačije iskreno pitanje, zapažanje i mišljenje vezano uz temu jer ih ona vode prema boljem razumijevanju i novim spoznajama.
Zašto je važno učiti materinski jezik i što Vam se čini najvažnije da djeca nauče?
Učenje materinskoga jezika izuzetno je važno jer je preduvjet za većinu drugih učenja i funkcioniranja u društvu. Slušanje, govorenje, čitanje i pisanje temeljne su vještine za svaku jezičnu komunikaciju, usmeno i pisano izražavanje te učenje svih predmeta.
Najvažnije je da učenici nauče čitati i slušati s razumijevanjem, bogatiti rječnik, razvijati jezično izražavanje te kritički misliti i pristupati različitim sadržajima, osobito medijskima.
Kako se po Vašem mišljenju odnos učenika prema hrvatskome jeziku promijenio tijekom godina?
S digitalnim dobom promijenio se način na koji učenici prihvaćaju učenje. Današnja djeca zahtijevaju dinamičniji nastavni proces, raznolike metode rada, više interaktivnih sadržaja i primjenu informacijsko-komunikacijske tehnologije kako bi se održala njihova motivacija i pozornost.
Postoji li neka zgoda s nastave Hrvatskoga jezika koju posebno rado prepričavate?
Posebno su mi drage zgode u kojima su učenici pokazivali jezičnu inventivnost kako bi odgodili provjeru znanja. Često smo se zajedno smijali njihovim umotvorinama, a pritom ih i gramatički analizirali.
Jedan šaljiv primjer koji su napisali draški učenici:
Znate da nan se dogodi ki put
da se delamo va zadnji minut.
Pa lektiru nismo arivali storit
Molimo Vas ako nan morete ovaj put oprostit.
S koliko ste godina naučili glagoljicu? Smatrate li da se glagoljici danas posvećuje dovoljno pažnje u školama?
Glagoljicu sam naučila relativno kasno, na prvoj godini studija. Danas je ona dio Kurikuluma Hrvatskoga jezika za 6. razred, a osnovni sadržaji trebali bi biti polazište za kreativni i istraživački rad kroz projekte i izvannastavne aktivnosti.
Posebno bih preporučila obrazovne igre koje potiču učenje glagoljice i sudjelovanje u natjecanjima, u kojima su se istaknuli i naši učenici.
Što Vas je nadahnulo da vodite skupinu Mali glagoljaši?
Nadahnula me sama glagoljica – kao prvo hrvatsko pismo i pismo iznimne ljepote. Bila je prisutna u mom radu od samoga početka, kroz terensku nastavu, projekte, medijska gostovanja i radionice.
Sve je to prethodilo osnivanju skupine Mali glagoljaši, u kojoj su učenici učili glagoljska slova i izrađivali kreativne radove.
Koje Vam je najdraže glagoljsko slovo i zašto?
Sva su mi glagoljska slova draga, ali posebno mi je blisko slovo i jer je inicijal moga imena i oblikom nalikuje pješčanome satu.
Da niste u mirovini, biste li nastavili raditi s učenicima?
Radila sam s učenicima sve do mirovine i lijepo se oprostila s njima i s kolegama. Danas mi učenike zamjenjuje moj osmogodišnji unuk Yuri, moj mali princ.
Kako provodite dane u mirovini?
Uživam u sporijem ritmu života. Više se posvećujem obitelji, čitanju, filmovima, kazalištu, jogi, likovnim radionicama, šetnjama i druženjima.
Koja Vam je najdraža knjiga, a koji film?
Teško mi je izdvojiti jednu knjigu, ali posebno su mi značajne one koje su me pratile u tinejdžerskim godinama i pomogle mi u osobnom razvoju.
Jedan od najdražih filmova mi je Kum – trilogija Francisa Forda Coppole, remek-djelo filmske umjetnosti.
Koji Vam je trenutak u Vašem školskom životu ostao u najljepšem sjećanju?
To su svi oni trenuci u kojima sam zajedno s učenicima slavila njihove napretke i uspjehe jer su u njih utkane i učiteljeva predanost i rad.
Koju biste poruku uputili učiteljima koji danas rade s djecom?
Važno je sačuvati entuzijazam i žar s kojim smo započeli rad s djecom jer nam to pomaže da svladamo sve izazove. Djeca to prepoznaju i trebaju.
Koju biste poruku uputili učenicima?
Učenjem obogaćujete sami sebe, zato ne štedite truda. Slušajte svoj unutarnji glas i ulažite u ono što vas najviše raduje – to je najbolji put u životu.
Idi… Srebrn plašt će pasti
Dalekom cestom kud te srce vodi.
(G. Krklec, „Srebrna cesta”)
Za Glas škole: Ivan Brdarić, Ela Krapić, Fides Orczykowski, Luka Pudić, Liza Vlah i fotograf Niko Elioni.
