Intervju: nadbiskup Mate Uzinić

Članovi ekipe Glasa škole — Ela Krapić, Liza Vlah, Fides Orczykowski, Luka Pudić i Niko Elioni — u pratnji učiteljice Ane Bunete posjetili su nadbiskupa Matu Uzinića koji je nedavno proglašen najpozitivnijom osobom 2025. godine. Monsinjor Uzinić odgovorio je na pitanja o svom djetinjstvu i školovanju te o tome kako danas izgleda njegov dan i što ga najviše raduje. Budući da je u subotu, 24. siječnja, obilježen Međunarodni dan obrazovanja, nadbiskup je imao i poruke za djecu, ali i za učitelje. Razgovor s nadbiskupom pročitajte u nastavku.

Jeste li kao dijete imali neki san ili uzor?

Mislim da je to bio moj otac. Otac koji je bio snažna figura u obitelji, sav se posvetio nama i brinuo se za nas. Radio je dva posla: u poduzeću, a kad bi se vratio kući, radio bi u poljoprivredi. Naravno da smo mu mi pomagali, ali sjećam se navečer kako bi, kao glava obitelji, pred nama molio Boga te bi znao, dok je molio i predvodio molitvu, od umora zaspati. Tako da, ako bih izabrao neku osobu koja mi je bila i za koju želim da mi bude uzor, to bi bio moj pokojni otac.

---

Koji vam je bio omiljeni predmet u školi?

Moram priznati da nisam baš previše volio učiti i da sam se oko toga morao truditi. Ali ako bih izabrao najdraži predmet, ono što mi je išlo i bez velikog truda, to je bila povijest. To su bile priče iz prošlih vremena iz kojih smo mogli i trebali učiti za sadašnja vremena. Nažalost, danas živimo u vremenu kada su ljudi zaboravili učiti iz povijesti pa onda ponovno ponavljaju te povijesne pogreške. Nadam se da ćete vi biti bolji učenici nego što smo mi, sadašnja generacija.

---

Imate li neku omiljenu knjigu osim Biblije?

Kad je riječ o knjizi koju bih izdvojio, možda bih uvodno rekao da sam u djetinjstvu jako volio čitati bajke. U mom obrazovnom razdoblju jako mi se sviđao realizam 19. stoljeća i predstavnici tog realizma – naši hrvatski, srpski, ruski i francuski. Kad bih izdvojio knjigu za koju smatram da je bliska vama i vašoj generaciji, zapravo kao pisana za vas, ali s jakim porukama za sve nas, onda bi to bio Mali princ. Knjiga na koju se uvijek želim ponovno vraćati. Ima snažne poruke koje su, mogu i to reći, zapravo nadahnute Biblijom i Evanđeljem.

---

Kada ste prvi put osjetili da želite služiti Crkvi?

Kao dijete bio sam na jednoj mladoj misi i to me se dojmilo pa sam rekao da ću ići u fratre. Kasnije sam otišao u sjemenište, ali tada zapravo nisam na pravi način znao što to znači. Ako bih u tom cijelom procesu želio odrediti jedan trenutak, onda je to možda bilo moje đakonsko ređenje, kada sam donio konačnu odluku da želim služiti Crkvi, odnosno onom poslanju koje je Bog dao Crkvi, a u koje se svatko od nas treba uključiti na svoj način – netko kao svećenik, ali svi kao vjernici. Jer svi smo mi dio Crkve i kao dio Crkve imamo poslanje u Crkvi za ovaj svijet i vrijeme u kojem živimo.

---

Kako izgleda jedan vaš običan dan?

Izgleda obično: od ustajanja, molitve, mise, sastanaka, susreta s ljudima, odlazaka na teren. U svemu tome bude i malo vremena za odmor, nešto za pročitati, za prošetati i to je uglavnom to.

---

Što vas najviše veseli u vašem poslu?

Susreti s ljudima. I osobito susreti s ljudima po raznim župama gdje, kroz pastoralne pohode, imam priliku i čuti ljude, ali i ljudi imaju priliku čuti mene, vidjeti me iz jedne drugačije perspektive. Jedan takav susret uskoro će biti i u vašoj župi, u Lovranu.
Kad je riječ o susretima s ljudima, najdraže mi je kad vidim da je susret sa mnom nekoga potaknuo da bude bolji, ali i mene samoga da se trudim biti bolji.

---

Imate li neko mjesto na kojem se posebno volite opustiti?

Volim prošetati od Opatije do Lovrana i obrnuto, od Lovrana do Opatije, odnosno do Ičića, jer u Ičićima ima jedno mjesto gdje mogu ostaviti automobil, pa mi je onda lakše za šetnju bilo prema Opatiji, bilo prema Lovranu.
Ovdje u Rijeci volim prošetati Molo longom. Kad bih ipak spomenuo mjesto koje mi je nekako najbliže i koje me najviše opušta, onda bih morao otići u svoj rodni kraj, na padine Mosora, s kojih puca prekrasan pogled na cijeli Srednji Jadran.

---

Što vam daje snagu u teškim trenucima?

Snagu nalazim u molitvi i razgovoru s Bogom. Volim misao pape Benedikta XVI: „Kad je čovjek s Bogom, nikad nije sam.“ Uz Boga, snagu mi daju i susreti s prijateljima, njihova podrška i savjeti kad mi je teško i kad ne znam pravo rješenje.

---

Imate li neku svakodnevnu radost bez koje ne možete?

To bi onda bila ovisnost. Spomenuo bih, iako nemam priliku svaki dan, kratki odmor u naslonjaču – desetak, petnaestak minuta u sredini dana, najčešće nakon ručka. Evo, to je nešto što mi, onako, dobro dođe.

---

Na što ste u svom dosadašnjem radu posebno ponosni?

Na to da sam u svom životu uvijek nastojao osluškivati što je Božji plan sa mnom, što je njegova volja i da sam, unatoč svojim slabostima i padovima koji su svojstveni svakom čovjeku, nekako to uspio činiti i nastavljam činiti i danas. Dakle, osluškivati što Bog govori i njegovu pozivu govoriti „da“ – to je ono što smatram važnim i ponosan sam što sam, čini mi se, u tome uspio. Ali to je više njegov dar nego plod mojih zasluga.

---

Što biste poručili djeci kojoj je dosadno ići u crkvu?

Poručio bih da naprave ono što ti činiš. Znam da si ministrant, a kad je netko ministrant, kad nešto radi, kad je čitač ili kad pjeva, onda je puno lakše i sve se čini bržim i zanimljivijim. Moja je preporuka da ne ostanu pasivni u dolasku na nedjeljnu misu, nego da pokušaju biti aktivni i pronaći svoje mjesto.

---

Proglasili su vas najpozitivnijom osobom godine. Koja je najvažnija poruka koju biste željeli da ljudi zapamte?

To nije moja poruka, ali je poruka koju sam često ponavljao pa je u tom kontekstu i donesena ta odluka. Ne mislim da sam zbog toga nešto posebno zaslužan, nego da samo činim ono što kao svećenik trebam činiti. To je poruka da nam drugi ne smiju biti neprijatelji, nego da nam trebaju biti braća i sestre; dapače, još više – da nam trebaju biti prijatelji.

---

Kako možemo biti bolji jedni prema drugima čak i kad se ne slažemo?

Tako da onoga drugoga promatramo iz njegovih cipela, ali i sebe pokušamo vidjeti njegovim pogledom. Mislim da tada možemo lakše ući u dijalog, a dijalog je ono što nam omogućuje da nadilazimo razlike koje su legitimne i nisu same po sebi loše. Dobro je da smo različiti, ne smijemo biti uniformirani, ali se moramo truditi poštivati jedni druge unatoč razlikama.

---

Što znači biti dobar čovjek danas?

Isto što je uvijek značilo! Ne biti okrenut samo sebi, nego biti okrenut drugima. Vjerujem da nam Isus Krist najbolje pokazuje što znači biti dobar čovjek: biti onaj koji osluškuje Božji plan i u ljubavi služi drugima. Činiti se bratom i bližnjim svima koji imaju potrebu da im se bude brat i bližnji.

---

Kako djeca mogu učiniti svijet ljepšim mjestom?

Tako da ne imitiraju nas starije i da ne pokušavaju u svoj dječji svijet unijeti one stvari koje nas karakteriziraju kao odrasle – gdje svatko gleda kako će imati više, biti jači, ugledniji i na boljem položaju. Da se oslobodite toga, da budete djeca i da nas naučite kako mi možemo i trebamo biti djeca. Isus na jednom mjestu kaže: „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo Božje!“ To ne znači biti nevini, jer ni vi djeca niste potpuno nevini, nego znači biti otvoren za Boga i otvoren za druge, biti spontan i slobodan od onoga što nas zarobljava i što nas najčešće čini lošim ljudima.

---

Povodom Međunarodnog dana obrazovanja, imate li poruku kako školu učiniti boljim mjestom za sve?

Kao preporuku za to kakva škola treba biti i što trebamo naučiti da bismo bili bolji, uputio bih na jedan švedski film, mislim da je bio kandidat za Oscara za strani film, a zove se Kao na nebu. Film prikazuje glazbenika koji se, zbog određenih razloga, vraća u svoje rodno mjesto i tamo preuzima jedan zbor. Naišao je na potpuno raštimani zbor koji treba naučiti pjevati. Prvo što ih je naučio bilo je da moraju otkriti svoj glas i da ne smiju pokušavati imitirati druge.
Želio bih da naše škole vas, djecu, nauče otkriti sebe, svoje talente, ono u čemu ste posebno sposobni, koja je vaša posebnost i koji je dar koji imate. Ali tu nije stao, jer ne može se imati zbor od pojedinaca – naučio ih je da, nakon što su otkrili svoj glas, trebaju čuti glas drugoga i uskladiti se s drugima. To je ono drugo što bih želio da naučite u školi: da nakon što otkrijete sebe i svoje talente, ne zadržite ih samo za sebe, nego da ih vidite u kontekstu društva, zajednice i Crkve te da prepoznate kako možete biti glas onih koji nemaju glasa.
Evo, to je ono što bih želio da naše škole budu: da vas nauče biti vi, ali s drugima i za druge.

---

---

Razgovor s nadsbikupom Mate Uzinićem podsjetio nas je da svatko od nas, bez obzira na dob, može doprinositi boljem svijetu – kroz dobrotu, razumijevanje i spremnost da budemo jedni drugima bližnji. Zahvaljujemo nadbiskupu na vremenu i poticajnim riječima te se nadamo da će ovaj razgovor potaknuti i druge da razmišljaju o tome kako mogu biti bolji ljudi i graditi zajedništvo u školi, obitelji i društvu.