Glas promjene – intervju s Ivom Davorijom

Što znači biti aktivist i zašto ravnopravnost još uvijek nije nešto što se podrazumijeva? O tome, ali i o važnosti borbe protiv nasilja nad ženama, razgovarali smo s Ivom Davorijom, koja djeluje pri Centru za ženske studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama kao i Međunarodnog dana nenasilja, zavirili smo u svijet aktivizma, saznali zašto je važno podizati glas protiv nepravde i što svatko od nas može učiniti kako bi društvo postalo pravednije i sigurnije za sve jer promjene često počinju upravo onda kada odlučimo ne šutjeti.

Možete li nam ukratko reći čime se bavite?

Radim na Filozofskom fakultetu u Rijeci, u Centru za ženske studije, gdje istražujem društvene pokrete protiv prava žena i ljudskih prava općenito. Također sam na doktorskom studiju iz filozofije u sklopu kojeg razvijam teoriju pravednosti s fokusom na rodnu ravnopravnost i ideju dobrobiti, odnosno, nastojim odgovoriti na pitanje koliko je važna njihova međupovezanost kako bi izgradile pravedno društvo. U svoje slobodno vrijeme, aktivistički sam angažirana u organizaciji prosvjeda i ostalih intervencija u javnom prostoru kojima se adresira društvena nepravda, kako bi sve ono što radim teorijski primijenila u praksi.

Što je aktivizam i što znači biti aktivista/ica?

Aktivizam je oblik društvenog angažmana kojim se ukazuje na društvene nepravde. On se u pravilu događa u javnosti, „na ulici“, a to mogu biti prosvjedi, performansi, izložbe, tzv. „gerila” akcije itd. U posljednje vrijeme imamo i puno online aktivizma u smislu „šeranja“ aktivističkog sadržaja na društvenim mrežama. Ali aktivizam mogu biti i tzv. mikro-akcije, kada na nepravde reagiramo u svojim malim okruženjima, poput prijateljskim, obiteljskim itd.

Biti aktivistkinja za mene znači biti svjesna, prisutna, informirana, ali i biti empatična, osjetljiva na nepravdu i spremna stati u obranu ljudskih prava.

Što Vas je potaknulo da postanete aktivistica?

Rekla bih da je to bila srednja škola, kad sam osvijestila negativne stereotipe o ženama, što sam onda počela primjećivati i u svojoj okolini – kako su se lako zbijale šale na račun nasilja prema ženama, „ženskoj inteligenciji“ (posebno vicevi o plavušama), kako nam se neopravdano pripisivalo da smo previše emocionalne i nestabilne, ne idu nam npr. matematika i fizika, a zapravo sam živjela i svjedočila suprotnom svemu tome. Također, u srednjoj školi smo više raspravljali o ljudskim pravima pa sam uočila i potpuno neutemeljene negativne stavove o LGBTIQ+ osobama, prepune stereotipa i predrasuda. Užasno me to sve ljutilo i kad sam završila srednju sam odlučila reagirati na takve oblike nepravde.

Čime se sve bavi Vaša aktivistička skupina/organizacija?

Moja se aktivistička skupina najviše bavi organizacijom prosvjeda i performansima kojima ukazujemo na kršenje prava žena i prava LGBTIQ+ osoba, ali i važnost očuvanja vrijednosti antifašizma. Dva najveća prosvjeda koja sad već skoro 10 godina organiziramo su Noćni marš za Dan žena 8.3. i Hod za slobodu kojim se protivimo ograničavanju ženskih prava na odlučivanje o vlastitom tijelu i bilo kakvim isključivim definicijama obitelji i ljubavi.

Zašto je 22.9. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama?

Datum 22. 9. je odabran za Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u spomen na tragični događaj 22. 9. 1999. godine, kada je na Općinskom sudu u Zagrebu, tijekom brakorazvodne parnice, muškarac ubio svoju bivšu suprugu, njenu odvjetnicu te sutkinju, a teško ranio zapisničarku. Cilj obilježavanja tog dana je senzibiliziranje društva na problem tzv. rodno uvjetovanog nasilja, čiji je najveći dio nasilje prema ženama te pozivanje na odgovornost države u razvijanju učinkovitijih mehanizama zaštite žena od partnerskog i obiteljskog nasilja.

Jesu li žene u današnje vrijeme dovoljno zaštićene?

Nažalost, nisu nikako. To vidimo po broju žena (njih 8) koje su samo u ovoj godini ubijene od strane svojih sadašnjih ili bivših supruga ili partnera, a čiji su slučajevi prethodno bili poznati policiji i zavodima za socijalni rad. To znači da čak i kada žene prijave nasilje koje trpe, državne institucije ne poduzimaju sve nužne korake kako bi ih i zaštitile. Pred svima nama je još dugačak put do konkretne, kvalitetne i kontinuirane podrške ženama koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja.

Kako prepoznati nasilje koje možda na prvi pogled ne izgleda kao nasilje?

Kontrolirajuća ponašanja su prvi neki znak – kad vidite da se prijateljica stalno javlja svom dečku gdje je, s kim je, što radi, a ponekad i kako se obukla. Nakon toga često slijede povlačenje iz društva, odbijanje dolaska na zajednička druženja, udaljavanje od prijatelja i prijateljica.  Ljubomora se često tretira kao nešto pozitivno u vezama, kao znak da je nekome stalo, ali ljubomora je oblik kontrole.

Koja je razlika između svađe, sukoba i nasilja?

Svađe su zapravo oblik sukoba, a riječ je o nesporazumima, odnosno neslaganjima oko neke teme i proces je obostran. Svađe, tj. sukobi, sami po sebi nisu ni dobri ni loši, sve ovisi o ponašanjima osoba koje su u svađi. Pa je tako zapravo dobro da se ponekad posvađamo/sukobimo jer se i iz tih situacija uči kako komunicirati bez da se međusobno povrijedimo i uči se kompromisima. No, ako to ne znamo, svađa može prerasti u napadanje. Napad je namjerno nanošenje ozljede ili štete drugome i obično je jednosmjerna – jedna osoba napada, a druga je žrtva napada, ali je riječ o jednom izoliranom događaju (koje svejedno može imati ozbiljne posljedice za žrtvu). Nasilje pak podrazumijeva namjerno nanošenje ozljede i štete kroz duži vremenski period i njegove posljedice su u većini slučajeva vrlo ozbiljne za žrtvu nasilja i ostavljaju dugotrajne ožiljke.

Što učiniti ako nasilje primijetimo kod prijatelja ili prijateljice, a ne znamo kako reagirati?

Ako je vaš prijatelj ili prijateljica osoba koja vrši nasilje, možete im prijateljski ukazati na to da takvo ponašanje nije ok i predložiti da zamisli kako bi njemu/njoj bilo da to njima netko čini (ili možete uzeti i sebe za primjer i reći kako bi vama bilo jako teško da se on/ona tako odnosi prema vama).

Ako je je vaš prijatelj ili prijateljica osoba koja proživljava nasilje, a osoba koja ga vrši nije netko s kim ste si dobri/dobre, najbolje je o tome obavijestiti odrasle osobe od povjerenja – pedagoginje, psihologinje ili vaše roditelje. I dati do znanja svojim prijateljima i prijateljicama koji ga proživljavaju da ste tu uz njih i da im želite biti podrška.

Čime su žene i djevojke danas najviše ugrožene?

Najviše su ugrožene nasiljem od strane svojih partnera/supruga i drugih članova obitelji. Žene nasilje najčešće doživljavaju od strane osoba koje su im bliske, a to je zato što su još uvijek uvriježena neka zastarjela razmišljanja da žene trebaju biti poslušne i pokorne i da je njihova primarna uloga brinuti o obitelji i pomagati svome partneru/suprugu da ostvari svoju karijeru, dok je njena manje bitna. Općenito su stereotipi o ženama u konačnici pogubni za njih jer im se oduzima pravo na biti potpune osobe sa svojim životnim ciljevima, a kad im se to brani, a to je često i na društvenoj razini, često im se brani kroz nasilne obrasce.

Na koji način školski sustav može promicati ravnopravnost?

Tako da se uči o tome što je rodna ravnopravnost, da ju se živi i prakticira u školi – posebice da se ne ponavljaju zastarjela uvjerenja kako je ženama prirodno urođeno da budu pasivne, brižljive, osjećajne, a dječaci aktivni, racionalni i orijentirani na karijeru. Isto tako treba učiti i kako rodna ravnopravnost nije samo stvar prava djevojaka i žena, već i dječaka i muškaraca jer se i njih oslobađa društvenih stereotipa da se moraju ponašati i izgledati na određen način.

Koliko način na koji govorimo o djevojkama i ženama utječe na ravnopravnost?

Način na koji pričamo o djevojkama i ženama može puno utjecati na ravnopravnost. Predrasude i stereotipi, kada se (pa čak i nenamjerno) koriste u govoru, mogu kod djevojaka izazvati negativnu sliku o sebi. Mogu utjecati da se osjećaju obeshrabreno usmjeravati u neka zanimanja koja se smatraju „muškima“, iako ih jako zanimaju i ostvaruju dobre uspjehe u njima (kao što je to STEM).

Ali osim na razini pojedinke, govor utječe i na društvenoj razini – koje vrijednosti promičemo, kako se formiraju politike, koje se funkcije u društvu promatraju kao „muške“, a koje „ženske“.

Kakvu ulogu u borbi protiv nasilja imaju dječaci i muškarci?

Veliku. Kad ih se nauči da nasilno ponašanje nije nešto što im je prirodno urođeno, nego je naučeno, mogu postati jednako važni čimbenici u borbi protiv nasilja kao što su to djevojke i žene. To je zapravo zajednička borba.

Jesu li društvene mreže donijele nove oblike nasilja nad djevojkama i ženama?

Nažalost, jesu. Općenito su društvene mreže donijele novu dimenziju nasilja prema svima jer ako je nešto objavljeno na nekoj društvenoj mreži, to je zapravo jako teško u potpunosti ukloniti i žrtva se s time iznova susreće. Statistika pokazuje da su djevojke i žene češće njegove žrtve, a tu se najčešće radi o dijeljenju neprimjerenih fotografija bez znanja i pristanka osobe koja je na njima, ili pak iznuđivanje istih kroz ucjene i prijetnje. Uz to, često se pišu stvari koje ne bismo izgovorili uživo, a pogotovo ne osobi koju se napada u lice, jer bismo znale/i da je to ružno.

Što biste voljeli da svaka djevojka zna o svojim pravima?

Prvenstveno da ima pravo na svoja prava. Djevojke se obeshrabruje da reagiraju ako im se nanese nepravda, ako osjete nejednak tretman ili im se daju neprikladni komentari – naučene su ih prihvaćati kao komplimente ili da je pristojno samo prešutjeti. Mislim da je važno da ih se nauči da ne samo da je skroz OK da reagiraju, nego je to njihovo pravo! I da imaju pravo biti što god požele, da nema uloga i poslova kojima se ne mogu baviti, da su njihovi interesi i potencijali jednako važni i da imaju svako pravo da im se ta jednakost osigura.

A što biste voljeli da svaki dječak zna o poštovanju i ravnopravnosti?

Da je ravnopravnost obostrana – ako djevojke mogu biti ono što se tradicionalno pripisivalo dječacima, isto vrijedi i za njih, i oni mogu biti ono što se tradicionalno pripisivalo djevojkama. Nisi manje dječak ako te nešto rastuži, ako te nešto pogodi, ako voliš kuhati, ako te zanima posao odgajatelja u vrtiću pa čak i ako voliš lakirati nokte! I da agresija nikako nije „tipično muška“ stvar niti je ljutnja jedina emocija na koju imaju pravo.

Postoji li nešto što ste kroz svoj aktivistički rad naučili, a prije toga niste očekivali?

Da su empatičnost i solidarnost najvažnije vrijednosti i da je nekad važnije njih očuvati, nego biti u pravu.

Kad biste mogli promijeniti samo jednu stvar kako bi društvo bilo sigurnije i ravnopravnije, što bi to bilo?

Zbog svega što sam do sada rekla, ukinula bih rodne stereotipe i predrasude definitivno.